Na pragu

Ima u pripovijedanju Jovane Lazović Ružičić nečeg starinskog. To nikako nisu samo svjetonazori njenih junaka (čega takođe ne manjka njenim redovima), to je prvenstveno smirenost pripovijedanja, osjećanja težine kojim ispisuje svoje rečenice, susreta njene mladosti sa ozbiljnošću teme. Radnja se kreće polako ali sigurno. Ne postoje paralelni tokovi niti sporedni motivi koji bi raspršili pažnju i učinili akutne probleme njenih karaktera podnošljivijim. Ponekad umorni od skokovitih pripovijedačkih zahvata koje nam je u amanet ostavila prekomjerna upotreba ekranskih medija, čini se da je nama, savremenim čitaocima, potrebna upravo ovakva spisateljska stamenost, koju nam donosi novi Jovanin roman.

Sanja Savić Milosavljević

Dok stojimo Na pragu Jovaninog romana, pred nama se otvaraju vrata iza kojih će nam biti ispripovijedana priča o vremenima kada je čovjek stajao na ivici bezdana, ali i kada je pogledao u oči drugome čovjeku i uprkos svemu – volio. U takvim okolnostima, nastalim iz iskustva rata i raspada sistema, srećemo jednu od najmoćnijih tema – ljubav kao otpor, ljubav kao čin. Ta ljubav, često zabranjena, razapeta između dvije strane, postaje nešto više od osjećanja – postaje svjedočanstvo da je moguće ostati čovjek kad čovječnosti nedostaje.